ta procedura je izmišljotina javnobilježničkih lobija u sprezi sa državom kako bi se izmuzli novci od ljudi ; ajmo pogledat zakon i članak 118.:
http://www.zakon.hr/z/241/Zakon-o-vlasni%C5%A1tvu-i-drugim-stvarnim-pravimaStjecanje od nevlasnika
Članak 118.
(1) Tko je u dobroj vjeri stekao samostalni posjed pokretne stvari na temelju naplatnoga pravnog posla sklopljenoga radi stjecanja prava vlasništva s posjednikom kojem ta stvar ne pripada, ili koji nije ovlašten njome tako pravno raspolagati, stekao je vlasništvo te stvari.
(2) Stjecatelj iz stavka 1. ovoga članka, stekao je vlasništvo stvari u trenutku stjecanja samostalnoga posjeda, ako mu je stvar predana u neposredni posjed ili se već otprije nalazi kod njega. Ali, ako mu je stvar predana u samostalni posjed samim očitovanjem volje, on će pravo vlasništva steći tek kad mu bude predana u neposredni posjed.
(3) Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja posla, a ni u trenutku primanja neposrednoga posjeda, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju.
(4) Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se ako je stvar njezinu vlasniku ili osobi putem koje je on posjedovao bila ukradena, ili ju je izgubio, odnosno zametnuo; osim glede stjecanja gotova novca, vrijednosnih papira na donosioca ili na javnoj dražbi.
(5) Prava trećih koja terete pokretnu stvar prestaju stjecanjem vlasništva od otuđivatelja kojemu stvar ne pripada; međutim, ne prestaju ona prava trećih za koja je stjecatelj znao da postoje ili je to morao znati u času kad je stjecao vlasništvo.
tumačenje
http://www.poslovni.hr/tips-and-tricks/pitanja-i-odgovori-kupac-tue-stvari-raskida-ugovor-228746Može li prodavatelj određene stvari koja nije bila u njegovom vlasništvu, tražiti da se takav ugovor utvrdi ništetnim ili raskinuti takav ugovor?
Kupoprodaja tuđe stvari regulirana je člankom 382. Zakona o obveznim odnosima. Prema toj odredbi kupoprodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje. To znači da takav ugovor nije samo zbog toga što se radi o tuđoj stvari ništetan, niti se to u sudskom postupku može utvrditi. Ugovorne strane dužne su ga izvršiti. Ni treći, koji je vlasnik stvari koja je predmet kupoprodaje, nije ovlašten tražiti raskid ugovora o kupoprodaji zaključenog između trećih osoba, a niti tražiti da se taj kupoprodajni ugovor oglasi ništetnim. Međutim, vlasnik stvari ovlašten je podići vlasničku tužbu i tražiti povrat svoje stvari.Hoće li s tužbom uspjeti, ovisit će o primjeni odredaba članka 118. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kojom je reguliran institut stjecanja vlasništva od nevlasnika. Naime, pod određenim pretpostavkama vlasništvo stvari može se steći i od nevlasnika. Dakle, iako ugovorne strane ugovor o kupoprodaji tuđe stvari obvezuje, ipak se pošteni i savjesni kupac tuđe stvari na neki način štiti. Kupac koji nije znao niti morao znati da je stvar tuđa, a ako se zbog toga što je stvar tuđa ne može ostvariti svrha ugovora, može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.Zanimljivo je usporediti i odredbe Zakona o obveznim odnosima (čl. 430.-437.) koje se odnose na odgovornost za pravne nedostatke. Iz tih odredaba, također, proizlazi da ugovor o kupoprodaji tuđe stvari samo zbog toga što se radi o tuđoj stvari nije ništetan, a da raskid može tražiti samo kupac, a ne prodavatelj ili netko treći. U jednom slučaju (čl. 432. st. 1. Zakona o obveznim odnosima) ugovor će se raskinuti prema samom zakonu.
-e sad, lobiji su se dosjetili da ubace u igru Zakon o nasljeđivanju i pravo na nužni dio i dali prvenstvo tom zakonu nad člankom 118. zakona o vlasništvu te se ponašaju kao da na stvari koju stičemo kupoprodajom u dobroj vjeri od recimo sina pokojnika druge osobe imaju pravo na nužni dio (pri tome nismo dužni znati i nemamo blage veze jel on ima brata, jel pokojnikova supruga živa itd.)
-onda da bi anulirali to pravo na nužni dio, bilježnik pokreće ostavinsku koju naplati i oni koji imaju pravo na nužni dio se odriču tog prava
-logika stvari bi bila da smo mi tu stvar stekli na temelju kupnje i valjanog ugovora (za čiju ovjeru su nam također uzeli novce iako bilježnici ne odgovaraju uopće za to jeli prodavatelj pravi vlasnik ili nije nego samo ovjere potpis prodavatelja-totalna kretenarija) od osobe za koju smo vjerovali da je pravni nasljednik koji nam je tu stvar predao
-e sad, ja sam to kupio od sina, uredno mu platio, on mi je tu stvar predao i nakon toga to je moje i kraj priče, oni koji misle da imaju pravo na nužni dio toga, neka izvole podići vlasničku tužbu
