Hehe, moren ovaj tvoj odgovor je odličan i sve upravo tako stoji
Ako nekoga zanima malo teoretki više
, znači svaki metal u vodi s primjesama-elektrolitu (takva je svaka voda osim 100% destiilirane, a i ona ubrzo postane čim se malo "zagadi") se ponaša kao baterija, kao što kaže ja moren, odnosno stvara se galvanski napon odnosno struja (vrlo mala, ali dovoljna da napravi štatu s vremenom). Normalno što je voda agresivnija (morska u donosnu na riječnu) to je ova galvanska struja izraženija.
Znači do pojačane korozije (trošenja) dolazi zbog galvanskog trošenja metala (tako se isto troše i obične baterije).
Problem nastaje zbog toga što anoda (negativno polariziran "dio" u ovoj priči) jednostavno se troši stvarajući tu malu struju (koja se ni ne primjeti, odnosno odmah se isprazni na metalnom dijelu). Zbog toga se stavlja metal koji ima najnegativniji galvanski potencijal od ostalih metala na dijelu koji želimo zaštititi (u našem slučaju vanbrotski motor). Zbog toga skoro cjelokupna galvanska struja se stvara na njemu odnosno njega žrtvujemo za dobrobit ostalih metalnih dijelov.
Najčešći materijali koji se koriste su cink i magnezij. Čak postoje i različite "gradacije" tih protektora (nisam vidio u praksi jer se baš ne bavim vanbrodskim motorima),ima ih onih koji stvaraju veći negativni galvanski potencijal i bolje štite (ali se prije i troše). Ovo ovisi i o agresivnosti medija u kojem se drže/koriste, ako je medij (elektrolit) agresivniji, onda se stavljaju malo "slabiji" protektori, i obrnuto.
Zato se protektori za slatkovodne motore prave od magnezija (bar bi trebali) jer on ima još veći negativni potencijal od cinka (slatka voda je slabiji elektrolit od morske pa je cinku njoj prilično slaba anoda). Ovo je moguće jer se u slatkoj vodi se sporije troši (u morskoj bi se potrošio dosta brzo)
Uglavnom svako mjesto korištenja ima svoj odgovarajući "žrtveni" protektor